Ahilova tetiva – upala, povreda, bol, lečenje i oporavak

Ahilova tetiva ime je dobila prema grčkom junaku Ahilu, koga je majka okupala u čudotvornoj reci Stiks kako bi ga učinila besmrtnim.

Prilikom kupanja zaboravila je da vodom pokvasi petu, te je to ostalo jedina smrtna tačka za Ahila. Njega je baš u tu istu petu, princ Troje, Paris, pogodio strelom i usmrtio.

Šta je zapravo Ahilova tetiva?

Mišići lista potkolenice m. gastrocnemius i m. soleus, jesu dva mišića koji su, pored kvadricepsa butine, najvažniji za održavanje uspravnog stava čoveka, kao i za njegovo hodanje. Kao takvi, oni trpe veliko opterećenje i izuzetno su jaki. Samim tim i njihov pripoj za petnu kost mora biti i te kako stabilan i prkositi kako gravitaciji, tako i čitavoj težini tela. Pripoj ovih mišića za petnu kost obezbeđuje Ahilova tetiva.

Ahilova tetiva jeste najjača tetiva na ljudskom telu. Dužine je oko 15 cm i odgovorna je za mnoge pokrete stopala tj pete, a samim tim i za pravilno trčanje, hodanje, skakanje, pa i za samo stajanje. Zahvaljujući ovoj tetivi nama je omogućeno hodanje na prstima, rotiranje petnog dela stopala i stvaranje odraza pri trčanju i skakanju.

ahilova-tetiva-upala-povreda-bol-lecenje-i-oporavak

Povrede Ahilove tetive – faktori

Sve povrede koje mogu da zahvate Ahilovu tetivu mogu se u globalu podeliti na akutne i hronične. Sve te povrede najčešće najstaju kod osoba koje su nešto starije, češće iznad 30 godina, a nisu dovoljno sportski aktivne, te se sportom bave samo povremeno. Tako, nedovoljno pripremljeni, često znaju da naprave sebi problem ovom povredom.

Isto tako, povrede mogu da zadese i profesionalne sportiste, kakvi su na primer profesionalni trkači koji naglo počinju svoje treninge. Nadalje, povrede mogu uzrokovati i nedovoljno razvijeni mišići nogu, neadekvatna obuća, tj patike za treniranje, zgrčeni mišići, neadekvatno pripremljeni za fizičku aktivnost, kao i brojna oboljenja kakva su reumatoidni artritis ili osteoartritisi, loša cirkulacija i brže propadanje hrskavice.

Dve povrede, od kojih je jedna najteža, a jedna najčešća, jesu kidanje Ahilove tetive, tj ruptura tetive, i zapaljenski proces koji može da zahvati tetivu, takozvani tendinitis, koji je danas zamenjen nazivom tendinoza, jer se smatra da to nije zapaljenski proces u bukvalnom smislu reči. Sportovi tokom kojih nastaje najviše povreda Ahilove tetive jesu trčanje, tenis, fudbal, košarka, odbojka, gimnastika, pa i ples (sportovi sa dosta trčanja i ponavljanih pokreta, skokova).

Pucanje – ruptura Ahilove tetive

Pucanje Ahilove tetive dešava se najčešće bez upozorenja, naglo i iznenada, i praćeno je veoma jakim, oštrim bolom. Tetiva može pući na bilo kom mestu, bliže mišiću ili pak bliže petnoj kosti, što umnogome zavisi od utreniranosti osobe, godina, ili pak nekih pridruženih bolesti, najčešće vezivnog tkiva.

Pucanje Ahilove tetive najčešće se dešava kod nedovoljno aktivnih osoba, koje se pre velikog sportskog napora neadekvatno pripreme. Takođe, nedostatak istezanja pre vežbanja može prethoditi ovom stanju. Pravljenje naglih pokreta takođe može predstavljati i te kako veliki šok za tetivu, ali isto tako i stopala koja su spuštenog svoda ili lako uvijena mogu dovesti do povreda ovakvog tipa. Isto tako i vrhunski sportisti često imaju problema sa pucanjem tetive usled prevelikog opterećenja.

loading...

Kako smo i rekli, pucanje Ahilove tetive nastaje obično naglo, bez upozorenja i praćeno je i te kako jakim i oštrim bolom. Međutim, trećina povređenih navodi da nije osetilo bol, već da nije moglo da hoda, da je počelo da šepa i da je stopalo bilo nemoguće gurati na dole protiv otpora, niti stati na nožne prste. Ubrzo potom javlja se i otok. Često povređeni navodi da ima utisak kao da ga je neku udario bičem po nozi, tj po tetivi, ili da je čuo zvuk koji podseća na udarac bičem prilikom pucanja.

Ono što je bitno naglasiti jeste i činjenica da čak i do 30% sportista oseti bol određeni vremenski period pre nego što dođe do pucanja tetive, međutim, često se desi da oni taj bol zanemare, te da odu na masažu ili naprave mali odmor, pa se potom ponovo izlože aktivnosti i tetiva puca. Da se na vreme jave lekaru, kada se bol javi, u velikoj meri bi uspeli da izbegnu štetne posledice.

U takvim situacijama je veoma bitno što pre povređenog transportovati u najbližu zdravstvenu ustanovu kako bi se na vreme reagovalo hirurški, te se spojila rascepljena tetiva. Ukoliko se ne odreaguje na vreme, delove ove tetive će kasnije biti teško spojiti jer se mišići grče i skraćuju. Ako je tetiva napukla skroz, veoma je bitno reagovati hirurški, jer takva tetiva nema mogućnost samoregeneracije. Ukoliko je ona delimično pukla, moći će da se specijalnim pomagalima i imobilizacionim sredstvima u vidu ortoza, kao i fizikalnom terapijom reguliše novonastalo stanje bez hirurške intervencije.

Zapaljenski procesi koji zahvataju Ahilovu tetivu – tendinitis i tendinoza

Naziv tendinoza je novijeg datuma i zamenio je naziv tendinitis koji objašnjava upalni proces u pravom smislu te reči, jer se smatra da do upale tetive ne dolazi kako se do sada mislilo. Zapravo, pojmom tendinitis se danas objašnjava akutna upala tetive, dok je tendinoza njena hronična upala. Smatra se da „oštećenje“ tetive može da nastane na mestu izbočenja petne kosti, na mestu pripoja tetive i mišića, kao i na samoj tetivi.

Tendinitis, dakle, kao što smo rekli, predstavlja akutnu upalu tetive, koja nastaje dejstvom više faktora istovremeno. Ti faktori su veliko trenje između tetive i petne kosti, zatim neravna podloga za vežbanje, kao i neadekvatan odmor. Tetiva je tom prilikom zadebljala, bolno osetljiva i otiče.

Tendinoza se, sa druge strane, razvija kao posledica hroničnog oštećenja tetive, onda kada se oštećenja na tetivi često ponavljaju ili kada se akutna faza ne zaleči. Kao posledica toga menja se struktura tetive, ona je deblja, tvrđa, u njoj se javljaju čvorići.

Još jedan pojam jeste i entenzitis i predstavlja tendinopatiju koja se javlja na pripoju tetive za petnu kost. Entenzitis je uporniji od tendinitisa, tj duže traje i zahteva dugo lečenje.

Sportisti se u takvim stanjima najčešće žale na bol u predelu Ahilove tetive koji počinje na početku treninga, a tokom treninga se smanjuje. Kasnije se javlja jutarnja ukočenost, bolovi počinju i nakon samo nekoliko koraka, a može se javiti i osećaj škripanja u predelu tetive. Lokalno, tetiva je otečena i bolna na dodir.

Dijagnoza povreda Ahilove tetive

Povrede u vidu zapaljenja ili pak rupture tetive otkrivaju se najpre na osnovu anamneze o pojavi i jačini bola, o treningu, sportskim navikama i aktivnosti. Zatim, obavezno se vrši i klinički pregled pacijenta, a zatim se pristupa i ultrazvučnom i radiografskom pregledu, a potom i sve češćoj magnetnoj rezonanci.

Terapija tendinitisa i tendinoze

Lečenje ovakvih stanja jeste neoperativno. Nakon dijagnoze postavljene ultrazvučno, radiografski ili magnetnom rezonancom, pristupa se odgovarajućoj terapiji. Za lečenje se koristi fizikalna terapija i to ultrazvučna terapija, elektroterapija, hidro i laseroterapija. Za početak se najpre savetuje krioterapija, tj hlađenje, kao i primena lekova protiv bolova. Pacijenti nose štake i tako štede zglob, a stavljaju im se i plastične longete i gipsane čizme. Takođe, primenjuje se i kineziterapija, tj terapija pokretima, vežbanjem, koja podrazumeva lagano i postupno istezanje mišića i tetiva.

Kada bolovi u potpunosti prestanu, pacijent, tj sportista, može se vratiti svojim aktivnostima, hodanju, trčanju, vežbanju. Pri tome, obavezno je lagano zagrevanje, istezanje mišića, postupno prilagođavanje treningu. Potpuni oporavak nastupa za 2-3 meseca i retko je potrebno hirurško lečenje istog.

Terapija rupture Ahilove tetive

Lečenje ruptuirane Ahilove tetive može biti hirurško i nehirurško.

Ono što najpre valja uraditi do dolaska lekara, jeste pružiti pomoć sam sebi. Ta pomoć jeste u vidu mirovanja, ležanja, eventualno stavljanja jastuka pod nogu da bi se ona izdigla. Nadalje, preporučuje se stavljanje ledenih obloga u dva navrata po 5-10 minuta. Možete kompresiju napraviti elastičnim zavojem i podići nogu kako bi olakšali stanje usled mogućeg postojanja unutrašnjeg krvarenja.

Neoperativno lečenje sprovodi se kod parcijalnih ruptura, dakle kod tetiva koje nisu u potpunosti prekinute, kao i kod starijih osoba. Tada se primenjuju metode fizikalne terapije koje obuhvataju krioterapiju, elektroterapiju, ultrazvučnu terapiju, laseroterapiju i hidroterapiju. Takođe, pacijent nosi longetu koja je najčešće plastična i urađena prema otiscima pacijentove noge, a koja fiksira, tj mobiliše dva susedna zgloba. Longeta se nosi oko 8 nedelja, tokom kojih pacijent hoda sa štakama.

Poseban akcenat i ovde ima kineziterapija, gde pacijent lagano pokreće mišič i isteže tetivu. Nakon 8 nedelja, on hoda i vežba u bazenu, a potom i na biciklu, i izvodi razne vežbe balansa i snage. Sa trčanjem se može početi nakon 4-6 meseci i to onda kada bolesna noga dostigne makar 70% snage noge koja je zdrava.

Sa druge strane, hirurško lečenje se primenjuje kada je tetiva potpuno ruptuirana, kada su osobe mlade, aktivne i bave se sportom. Pri tom, kako smo već i rekli, hiruršku intervenciju je najbolje sprovesti u što kraćem intervalu zbog grčenja mišića i kasnije teže reparacije. Nakon operacije potrebno je nositi kakvu ortozu ili drugo pomagalo još oko 2 meseca. Povratak aktivnostima može se očekivati tek nakon 6-9 meseci od povrede.

Zaključak

Ono što se mora napomenuti da je kao prevencija i te kako neophodno nošenje kvalitetne obuće, kakvih silikonskih uložaka i pravilna priprema za sportske aktivnosti u vidu istezanja, adekvatnog zagrevanja i ne preterano brzog početka treninga. Ova stavka je osobito važna za takozvane „vikend sportaše“, tj za osobe koje se ne bave aktivno sportom, već povremeno biraju neku od fizičkih aktivnosti. Stoga, često može baš kod njih da se javi nedovoljna priprema i previše brz start, te da dođe do navedenih povreda.

Takođe, bilo kakva vrsta bola koja se javlja u ovom predelu, opomena je i za aktivne sportiste da se svakako obrate svom lekaru jer takav bol može biti samo upozorenje na neko teže stanje koje će da usledi. Često, sama ruptura tetive može kompletno da poremeti profesionalni život sportiste, jer terapija traje više od 9 meseci, što kompletan organizam dovodi u stanje pasivnosti i neaktivnosti te ispadanja iz kontinuiteta. Ukoliko se tako nešto dogodi, potrebno je pridržavati se svih saveta lekara radi što bržeg oporavka.

Sponzorisano:

loading...
Loading...

Još zanimljivog sadržaja: