Multipla skleroza bolest – uzrok, simptomi, ishrana i lečenje

Multipla skleroza, poznata i kao MS, je hronična bolest koja napada centralni nervni sistem (mozak, kičmenu moždinu i optičke nerve). U teškim oblicima slučajeva, pacijent postaje paralizovan ili slep, dok se u blažim i lakšim slučajevima može pojaviti hronična utrnulost u udovima.

Ključni podaci o multiploj sklerozi:

  • napada centralni nervni sistem;
  • žene su češće pogođene multiplom sklerozom nego muškarci;
  • mesec rođenja bebe je, izgleda, jedan od faktora koji utiče na razvoj ove bolesti;
  • dijagnostika multiple skleroze još uvek je izazov za nauku;
  • u Srbiji ima nešto više od 7.000 ljudi koji su oboleli od nekog oblika multiple skleroze, a u svetu oko 2.5 miliona ljudi boluje od MS.

Šta je multipla skleroza (MS)?

Uzrok multiple skleroze (Sclerosis multiplex) nije poznat. Ipak, određene činjenice vezane za ovu bolest su poznate: sa multiplom sklerozom, centralni nervni sistem biva napadnut od strane sopstvenog imunog sistema. To je razlog zbog koga se veruje da je MS autoimuna bolest.

Nervna vlakna čoveka su obložena mijelinom, koji ih štiti. Mijelin je neka vrsta tkiva koje je napravljeno od masnoće i proteina i služi za efikasan i ravnomeran prenos nervnih impulsa. Mijelin možemo uporediti sa izolacijom na električnim žicama i provodnicima. Izolacija pomaže struji da se kreće kroz provodnik i ukoliko je nema ili se ošteti, nastupa kratak spoj. Ako se dogodi da se deo mijelinskog omotača ošteti, prenos impulsa se remeti, pa biva usporen ili isprekidan. Poruke iz mozga kasne ili su pogrešne, a ponekad ih uopšte nema.

Mijelin pacijenta sa multiplom sklerozom može biti oštećen na više mesta, a može se dogoditi i da ga nema. To ostavlja “ožiljak”, tj. jednu vrstu skleroze. Multipla skleroza, zapravo, znači, u bukvalnom smislu, “tkivo sa ožiljcima na mnogim (multiple) mestima”. Oblast nervnih vlakana na kojoj ili nema dovoljno mijelina ili ga nema uopšte zove se lezija ili plak. Kako se lezije pogoršavaju, nervno vlakno propada ili puca.

Kada nervno vlakno ima manje mijelina, električni impulsi koji dopiru iz mozga, ne putuju glatko do ciljnog nerva. Kada nema nimalo mijelina, nervna vlakna ne mogu sprovoditi električni impuls uopšte. Zbog toga se poruke iz mozga ne mogu prenositi.

Faktori rizika multiple skleroze i njihove interakcije

  • multipla skleroza je češća kod koji imaju između 20 i 50 godina starosti;
  • multiplu sklerozu razvije veći broj žena nego muškaraca;
  • ljudi evropskog porekla češće razvijaju MS u poređenju sa drugim ljudima;
  • podložnost oboljenju od MS se može preneti genetskim putem;

Multipla skleroza predstavlja veoma oslabljen imunološki poremećaj centralnog nervnog sistema i predstavlja veliki problem u današnjem razvijenom svetu. Uprkos nedavnim napredovanjima u istraživanju ove bolesti, na pitanje o tome koji su faktori rizika uključeni i kako oni doprinose patogenezi, nema još uvek adekvatnog odgovora.

Međutim, u skladu sa starijim studijama koje istražuju genetičku i geografsku epidemologiju ove složene bolesti, novije studije su istakle da MS najverovatnije dolazi od kombinacije genetske osetljivosti i izloženosti životnoj sredini, u periodu od začeća do rane mladosti. Nedosatak vitamina D, vreme (sezona) rađanja, infekcija Epštajn-Bar virusom i pušačke navike su jako implicirane i u velikoj meri utiču na genetsku predispoziciju za dobijanje multiple skleroze. Dalje, ovi faktori izgleda deluju u sinergiji i rizik od dobijanja multiple skleroze kod osobe koja je izložena nekolikim kombinovanim faktorima rizika se multiplikuje.

Uzroci multiple skleroze

Iako stručnjaci još uvek nisu u potpunosti sigurni, većina njih smatra da imuni sistem napada mijelin kao da je on neželjeno strano telo, isto kao što bi naš imuni sistem napao neki virus ili bakteriju.

loading...

Zašto bi naš imuni sistem tako reagovao i zašto uopšte dolazi do napada na mijelin? Razlozi bi mogli biti sledeći.

Genetika. Osobe čiji su roditelji, krvni rođaci, babe i dede imali multiplu sklerozu, imaju veći rizik od razvijanja ove bolesti.

Okruženje i životna sredina. Prevalenca multiple skleroze varira u zavisnosti od geografskog područja i populacije. Multipla skleroza je mnogo više zastupljena u severnoj Evropi nego na jugu Evrope; na severu Amerike, nego na američkom jugu. Bolest se retko javlja kod ljudi oji žive oko ekvatora.

Izgleda da što se više izlažemo sunčevim zracima to će biti manji rizik od dobijanaj multiple skleroze. Izlaganje sunčevim zracima doprinosi održavanju dobrog nivoa vitamina D u organizmu, a dugotrajno održavanje dobrog nivoa vitamina D može igrati veoma značajnu ulogu u smanjivanju rizika od dobijanja multiple skleroze.

Ugroženost od multiple skleroze je manja kod crnaca za 50%, a kod mongoloidnih naroda je stopa najniža.

Najveća prevalenca je prisutna kod Škota.

Stopa smrtnosti, kod ljudi koji nemaju teše znake bolesti i simptome nije mnogo uvećana. Ljudi koji boluju od ove bolesti žive 6 do 10 godina kraće od zdravih osoba. Vreme smrti će zavisiti od starosti bolesnika u trenutku kada su se pojavili prvi znaci bolesti.

Dužina života obolelog je oko 50 godina. Nekih 40% pacijenata doživi čak i 70 godina života.

U poslednje vreme, na osnovu relevantnih izveštaja, smrtnost od multiple skleroze je znatno opala.

Izloženost toksinima. Izlaganje toksičnim supstancama kao što su teši metali ili rastvori može biti jedan od faktora rizika, ali nije se još uvek došlo do sigurnih zaključaka. Malo je verovatno da postoji samo jedan okidač za multiplu sklerozu, verovatno je reč o višestrukim faktorima.

Infekcije. Lekari i istraživači često pominju viruse, kao što je npr. Epštajn-Barov virus (mononukleoza), varičela zoster, itd. kao moguće okidače za multiplu sklerozu. Međutim, ova teorija nije podržana naučnim dokazima.

Previše soli. Smatra se da previše soli u organizmu može izazvati imunološki sistem da uzrokuje autoimunu bolest, ali ove pretpostavke nisu potkrepljene čvrstim naučnim zaključcima.

Simptomi multiple skleroze

Multipla skleroza utiče na centralni nervni sistem koji ontroliše sve akcije u organizmu. Kada su oštećena nervna vlakna koja prenose porue u i iz mozga, simptomi se mogu pojaviti u bilo kom delu tela.

Za neke pacijente, simptomi su tako blagi da ne primećuju ništa za dugo vremena, sve dok bolest ne uznapreduje i ne dostigne svoju kasnu fazu. Za druge, pak, simptomi postaju očigledni veoma rano.

Uobičajeni simptomi multiple skleroze su:

  • problemi sa izmokravanjem jer pacijenti mogu imati poteškoće sa kompletnim pražnjenjem bešike i imaju potrebu da stalno idu u toalet;
  • urgentna inkontinencija (osećaj da istog trenutka morate da idete u wc ili nevoljno pražnjenje urina);
  • nokturija (potreba da se često mokri tokom noći);
  • problem sa crevima, konstipacija je takođe česta i ponekad može biti veoma ozbiljna (fekalna impakcija, koja ako se ne rešava na vreme može dovesti do inkontinencije creva);
  • poremećene kognitivne funkcije – najčešće prijavljene kognitivne promene uključuju probleme sa memorijom, apstrakcijom, pažnjom i pronalaženjem reči;
  • depresija – istraživači kažu da pacijenti sa multiplom sklerozom imaju 50% šansi za razvoj depresije;
  • emocionalne promene – multipla skleroza može imati dubok emocionalni efekat na pojedinca kada mu si saopšti dijagnoza, ali i demijelinacija i oštećenje nervnih vlakana u mozgu mogu izazvati emocionalne promene;
  • hroničan umor je jedan od najčešćih simptoma multiple skleroze i pogađa više od 90% pacijenata, sposobnost da normalno funkcioniše na poslu i kod kuće može biti ozbiljno narušena;
  • vrtoglavica ili vertigo su česti poremećaji kod pacijenata sa MS jer većina pacijenata ima problem sa ravnotežom;
  • pokreti glave mogu izazivati senzacije koje liče na elektro-šokove;
  • slabost i tromost u jednom ili više udova tipično pogađaju samo jednu stranu tela ili samo donji deo tela;
  • bol ili peckanje u nekim delovima tela;
  • seksualna disfunkcija, gubitak interesovanja za seks je uobačijen kod žena i muškaraca sa multiplom sklerozom;
  • spazam mišića jer oštećena nervna vlakna u kičmenoj moždini i mozgu mogu izazvati mišiće da bolno kontrahuju, mišići se stežu i postaju otporni na kretnju (nisu elastični):
  • tremor, nehotično drhtanje ruku;
  • problemi sa vidom, dupliran vid ili zamagljen vid, ponekad i delimičan ili totalni gubitak vida koji pogađa jedno oko, a mogu se dešavati i bolovi pri pokretima očne jabučice, zbog inflamacije optičkog nerva;
  • promene u načinu hoda i kretnji jer multipla skleroza oslabljuje mišiće, pritom tu je i poremećaj ravnoteže i vrtoglavica.

Manje uobičajeni simptomi:

  • glavobolje;
  • gubitak sluha;
  • svrab;
  • problemi sa disanjem i respiratornim organima;
  • poremećaji govora;
  • problemi sa gutanjem;
  • tremor.

Simptomi u poodmaklim fazama bolesti:

  • promene u percepciji i procesu mišljenja;
  • umor;
  • osetljivost na toplinu;
  • spazam mišića;
  • seksualna disfunkcija.

Multipla skleroza je nepredvidljiva bolest. Svaka osoba će ovu bolest iskusiti na različit način. MS započinej sa suptilnim senzacijama, pa mogu proći meseci i godine dok se progresija multiple skleroze ne registruje. Kod nekih pacijenata, na žalost, simptomi se mnogo rapidnije pogoršavaju za veoma kratak vremenski rok.

Dijagnoza multiple skleroze

Još uvek nije moguće izvršiti dijagnozu multiple skleroze slanjem uzoraka u laboratoriju ili prikupljanjem fizičkih dokaza.

Lekar treba da koristi nekoliko strategija da bi odlučio da potvrdi prisustvo multiple skleroze. Da bi to učinio, mora isključiti druge moguće simptome uzroka simptoma.

Doktor će razgovarati sa pacijentom, pažljivo pregledati istoriju bolesti, izvršiti neurološki pregled, narediti magnetnu rezonancu, testove za merenje električne aktivnosti mozga, analizu spinalne tečnosti i još neke dodatne testove.

Dijagnoza multiple skleroze može biti pravi izazov za lekare. Nema testa koji može definitivno poazati dali je neko oboleo ili ne. Takođe, postoji mnogo različitih stanja oja mogu pokazivati slične simptome kao i kod multiple skleroze.

Neurolog oji se uže specijalizovao za lečenje multiple sleroze, trebalo bi da bude u stanju da razmotri vaše stanje i da vam pomogne da utvrdite da li vaši simptomi ukazuju na MS ili na neki drugi problem.

Lekar bi trebalo da započne pregled jednim detaljnim i podrobnim razgovorom sa vama. U razgovoru treba proći kroz sve faze istorije bolesti i spomenuti sve simptome. Potom, lekar će preporučiti nekoliko testova koji će pokazati da li vaš mozak i kičmena moždina funkcionišu kako treba. Ovi testovi se obično odnose na magnetnu rezonancu, lumbalne punkture, testove krvi i tzv. evocirane potencijale.

Magnetnom rezonancom se vrši bliži uvid u stanje vašeg mozga. Uz pomoć lumbalnih punktura, proučava se tečnost koja prolazi kroz vašu kičmenu moždinu.

Električni testovi ili evocirani potencijali treba da pomognu u utvrđivanju činjenice da li je MS uticala na vaše nervne puteve, tj. nervni sistem.

Multipla skleroza i testovi evociranih potencijala

Kako naše telo doživljava svetlost, zvuk, dodir i druge senzacije, naš mozak uzima te informacije kao seriju električnih signala. Ukoliko imate multiplu sklerozu, bolest prouzrokuje oštećenje vaših nerava koji mogu usporiti, umanjiti ili potpuno zaustaviti ovu aktivnost. Testovi evociranih potencijala mogu pomoći lekaru da vidi da li se to događa u vašem telu.

Ovim testom se meri električna aktivnost u delovima mozga koja je uzrokovana svetlom, zvukom i dodirom. Test pomaže lekarima da dijagnostikuju MS, jer pomaže u otkrivanju problema sa nervima koji su isuviše suptilni da bi se proučavali na drugi način.

Postoje tri glavne vrste testova evociranih potencijala:

  • vizuelni evocirani potencijali (VEP) gde sedite ispred ekrana i gledate promenljivu šablonsku tablu; ovi testovi su električni odgovor vizuelnih struktura na određeni stimulus koji liči na šahovsko polje; treptavom svetlošću se stimuliše mrežnjača;
  • auditivni evocirani potencijali (AEP) gde čujete niz klikova u oba uha; ovim testom se primenjuje zvučna stimulacija akustičnih puteva preko slušalica, a beleži se električna aktivnost struktura CNS-a.
  • somatosenzorni evocirani potencijali (SSEP) koji su izazvani stimulacijom somatosenzornog sistema – na ruci ili nozi se dobijaju kratki električni impulsi;

Četvrti tip su motorni evocirani potencijali koji pronalaze oštećenja duž nerava u mozgu i kičmenoj moždini koji utiču na pokrete tela (ovaj test se retko koristi).

Ovi testovi se rade tako što vam se na glavu priključe žičice, tj. elektrode. Testovi su potpuno bezbolni i bezbedni, a traju oko 2 sata.

Iako evocirani potencijali mogu pomoći u dijagnostikovanju MS, oni ne mogu dozvoliti lekaru da sa sigurnošću utvrdi da li vaše stanje izaziva problema sa signalima u vašim nervima ili se oni dešavaju zbog nekog drugog zdravstvenog problema. Vaš lekar će uzeti u obzir ove rezultate zajedno sa drugim rezultatima iz laboratorije, kao i vaše simptome, da bi dao konačnu dijagnozu.

Da bi pacijent mogao da obavi ovaj pregled u Kliničkom centru Srbije na Klinici za neurologiju, trebalo bi da ima uput lekara opšte prakse overen od strane nadležne komisije, potom nalaz neurologa, oftamologa i pokazni tonski audiogram.

Snimanje magnetnom rezonancom

Pregled magnetnom rezonancom je jedan od najboljih načina da se vide promene na mozgu izazvane multiplom sklerozom. Magnetna rezonanca može pokazati vašem neurologu jasne znake inflamacije u dubokim delovima mozga ili kičmene moždine koji su najbolji pokazatelji pravog stanja.

Međutim, stariji ljudi i ljudi sa visokim krvnim pritiskom i dijabetesom mogu imati iste vrste pokazatelja na magnetnoj rezonanci mozga. Zbog toga, vaš lekar mora uzeti u obzir druge informacije, zajedno sa rezultatima sa magnetene rezonance, pre nego što da završnu dijagnozu.

Treba imati u vidu i činjenicu da oko 5% obolelih od MS nema lezije na mozgu oje se mogu videti.

Lumbalna punkcija

Ovim postupkom vam lekar uzima uzorak cerebrospinalne tečnosti (likvora) i ispituje nivo proteina i drugih supstanci u njoj kako bi utvrdio ima li znakova multiple skleroze. Ovaj test može biti od pomoći u dijagnozi multiple skleroze, ali svakako nije apsolutni dokaz stanja.

Nalaz u likvoru je važan za postavljanje dijagnoze, a parametri koji se posmatraju su bela krvna zrnca, ukupne belančevine i postojanje oligoklonalnih traka. Oo 80% pacijenata sa konstatovanom MS ima pozitivne oligoklonalne trake u nalazu likvora. Ove trake su, u stvari, antitela koja naš imuno sistem proizvodi kako bi se borio protiv infekcije. Kod zdravih ljudi se ne proizvode antitela unutar CNS-a, pa tako njihova pojava u nalazu automatski upućuje na MS.

Dijagnoza i vreme nakon dijagnoze

Dobijanje dijagnoze multiple skleroze može biti dugotrajan proces. Kada neki ljudi konačno dobiju dijagnozu nakon nekoliko meseci ili godina pretrpljenih simptoma, oni prihvataju dobijenu informaciju kao neki vid olakšanja. Za neke ljude, ipak, to je veliki šok. U svakom slučaju, verovatno ćete biti zabrinuti oko raznih pitanja koja vas muče u vezi sa bolešću, kao i šta će ova bolest promeniti u vašem životu i porodici. Sve ovo je potpuno razumljivo.

Razgovarajte sa drugima – sa prijateljima, lekarom, grupom za podršku, psihologom – o tome kako se osećate. Vaši lekari će vam pomoći da donesete odluku o tome oji je najbolji način lečenja kao i života sa ovom bolešću iz dana u dan.

MS poađa svakog na svoj način, tao da ono što jedna osoba u ovom stanju  i sa ovom bolešću može da oseća, uopšte ne mora važiti i za nekog drugog obolelog.

U Srbiji postoji nacionalna, humanitarna, socijalna, neprofitna organizacija koja okuplja ljude obolele od ove bolesti i pomaže im u njihovoj rehabilitaciji i edukaciji – Društvo multiple skleroze Srbije. Pripadnost, podrška, medicinska i druga pomoć je od velikog značaja za kvalitetan način života ovih ljudi.

Tipovi multiple skleroze

Multipla skleroza je najčešći tip demijelinacijskog poremećaja – bolesti koja oštećuje mijelin, zaštitini sloj koji pokriva većinu nerava u organizmu. Lekari su identifikovali nekoliko tipova multiple skleroze, uključujući relapsno-reminentnu MS (RRMS), primarno i sekundarno progresivnu MS.

Na neki način, svaka osoba sa multiplom sklerozom živi različitu bolest. Kako je oštećenje nerava uvek deo ove bolesti, obrazac je jedinstven za sve.

Lekari su identifikovali nekoliko glavnih tipova MS. Kategorije su važne, zato što one pomažu u predviđanju koliko će teša biti bolest i koliko će lečenje i u kojoj meri biti uspešno.

Relapsno-reminentna multipla skleroza. Većina ljudi sa multiplom slerozom (oko 85%) ima ovaj tip bolesti. Oni obično imaju prve pokazatelje bolesti još u ranim 20-im godinama. Nakon toga, oni imaju napad simptoma (koji se zove relapsa) s vremena na vreme, nakon čega slede nedelje, meseci ili godine oporavka (koji se zove remisija).

Nervi koji su pogođeni, koliko su teško pogođeni, stepen oporavka i vreme između relapsi, variraju u velikom luku od pacijenta do pacijenta.

Na kraju, većina pacijenata sa relapsno-reminentnom MS prelazi na sekundarnu progresivnu fazu MS.

Primarno progresivna multipla skleroza. Kod ove vrste, bolest se postepeno pogoršava tokom vremena. Ne postoje jasno definisani napadi simptoma i nema oporavka (ili ga ima vrlo malo). Sa ovom vrstom MS, poznati načini lečenja ne funkcionišu. Srećom, samo oko 10% ljudi ima ovaj tip.

Nekoliko činjenica čini ovaj tip MS drugačijim od ostalih tipova. Ljudi sa primarno progresivnom MS su obično stariji pacijenti kada se izvrši dijagnoza bolesti (oko 40 godina starosti u proseku). Približno je jednak broj obolelih muškaraca i žena. Kod ostalih tipova MS žene više oboljevaju (3:1). Ovaj tip bolesti takođe dovodi do brže i ranije razvijenog invaliditeta.

Sekundarno progresivna multipla skleroza. Posle dugogodišnjeg života sa relapso-reminentnom MS, većina ljudi će ući u fazu sekundarno progresivne MS. Kod ovog tipa, simptomi počinju da bivaju uporni i jaki bez relapse i remisije. Promena se obično dešava između 10 i 20 godina nakon dijagnoze relapso-reminentne multiple skleroze.

Nije do kraja jasno zašto bolest pravi ovakve promene, ali su istraživači uspeli da dođu do nekoliko zaključaka u vezi sa procesom:

što je osoba starija kada joj se prvi put utvrdi dijagnoza MS, to će biti kraće vreme do pojavljivanja sekundarno progresivnih simptoma;

ljudi koji se ne poprave u potpunosti od recidiva uglavnom pređu u sekundarnu fazu mnogo pre;

proces tekućeg oštećenja nerava se menja; nakon transformacije, ima manje inflamacije i mnogo sporijeg pada u kvalitetnom radu nerava.

Sekundarno progresivna MS se teško leči i sa bolešću se veoma teško izlazi na kraj, iz dana u dan. Simptomi se pogoršavaju na različite načine kod različitih pacijenata. Lečenje je relativno uspešno, promenljivog je uspeha, ali jedno je sigurno: većina pacijenata ima velike poteškoće i njihovo telo ne funkcioniše kao nekada.

Stepen invalidnosti i procena

Osobe sa MS mogu imati različite stepene invalidnosti koja se procenjuje uz pomoć standardizovanih skala oštećenja. Najpoznatija skala je Kurtzke Expanded disability status scale (EDSS). Pomoću EDSS skale se vrši procena stepena oštećenje u sledećim funkcionalnim sistemima:

  • sistem čula;
  • vidne funkcije;
  • struktura moždanog stabla;
  • voljna motorika;
  • struktura malog mozga;
  • funkcija sfinktera;
  • intelektualne funkcije;
  • ostalo.

Samostalno pokretni bolesnici sa MS su na EDSS skali obeleženi indeksima od 1.0 do 4.5. Teži poremećaji se kreću u rasponu od 5.0 do 9.5.

Lečenje i ishrana

Pošto uzrok MS nije do kraja poznat, lečenje se ne može zasnivati na uzroku. Za MS nije otkriven pravi lek, ali ima mnogo medikamenata koji pomažu u raznim tokovima bolesti i koji utiču na oporavak i simptome. Lekovi se daju u raznim kombinacijama, pa se na taj način ciljano poboljšava kvalitet života pacijenata.

Najčešći lekovi koji se primenjuju u lečenju multiple skleroze se mogu podeliti na nekoliko grupa.

U lekove koji spadaju u osnovnu terapiju spadaju Betaferon, Avonex, Rebif i Copaxone. Alternativna terapija koja je osmišljena na osnovu kontraindikacija za terapiju podrazumeva lekove Imurek, Gamunex i Octagam. Lekovi za eskalacionu terapiju su Ralenova, Endoxan, Sandimmune, Dexamethasone, Methotrexate, Triamcinolone acetonide.

Za klinička ispitivanja se koriste Campath, Zenapax, Rituxan, Teriflunomid, Leustatin, Torisel.

Kod jednog malog broja pacijenata se primenjuje lečenje zamenom plazme ili plazmaferezom. Tečni deo krvi bolesnika u kojoj se nalaze antitela koja napadaju mijelin se zamenjuje drugom plazmom.

Lečenje simptomatskom terapijom zavisi od pojedinačnih slučajeva. Neki simptomi dođu i prođu, a neki budu dugotrajni ili stalni, pa se na njima redovno radi. U simptomatsku terapiju mogu da spadaju radna terapija, psihoterapija, fizikalna terapija, govorna terapija, pa i hirurške mere. Uz pomoć simptomatske terapije sprečavaju se osteoporoza, dekubitis, tromboembolija, upala pluća i plućna embolija.

Ishrana može igrati veliku ulogu u poboljšanju kvaliteta života osoba obolelih od multiple skleroze. Postoji jedna vrsta dijete koja nosi ime po doktorki Terry Wahls, kojoj je dijagnostifikovana MS. Nakon što je otkrila da boluje od ove bolesti, počela je da se bavi proučavanjem hrane i vitamina. Izmenila je svoj način ishrane tako što ga je zasnovala na svojim istraživanjima i shvatila je da joj je to prilično pomoglo u borbi protiv simptoma.

Njen način ishrane je zapravo jedna verzija paleo-dijete. Ova vrsta dijete je bazirana na ideji da bi ljudi trebalo da jedu hranu kojom su se hranili naši daleki preci i da bi trebalo da izbegavamo hranu koju uporno unosimo u zadnjih 100-200 godina, kao što su pšenica i prerađene namirnice.

Po protokolu ove doktorke bi trebalo da uzimamo dosta mesa i ribe, povrća, naročito onog zelenog i lisnatog, potom voće jarkih boja (bobičasto voće), masti životinjskog i biljnog porekla, a naročito omega-3 masne kiseline.

Po njenom mišljenju, trebalo bi izbegavati mlečne proizvode i jaja, žitarice (uključujući pšenicu, pirinač i ovas), pasulj i sočivo i naravno šećer.

Sponzorisano:

loading...
Loading...

Još zanimljivog sadržaja: