Preponska kila ili ingvinalna hernija (hernia inguinalis) javlja se kada neko meko tkivo (obično deo trbušne maramice ili deo creva) izviruje kroz slabe tačke u mišićnom tkivu, tačnije između vlakana trbušnih mišića. Deo creva je pritom vidljiv kao izbočina u predelu prepona, koja može biti veoma bolna, posebno pri određenom naprezanju trbušnih mišića kao što su kijanje, kašljanje, podizanje ili prenošenje teških predmeta.
Preponska kila (bruh) se javlja u preponskom (ingvinalnom) kanalu, koji je prirodno nastali otvor u mišićima stomaka. Kod žena ingvinalni kanal sadrži ligament koji drži matericu u prirodnom položaju, dok kod muškaraca taj kanal sadrži krvne sudove koji dovode krv u testise.
Preponska kila može dugo biti prisutna i ne praviti dodatne probleme, posebno ako ne izaziva bol. Lekari, međutim, uglavnom preporučuju operaciju zbog mogućih komplikacija koje mogu biti i opasne po život. Operacija se izvodi u anesteziji, pa se izbegava ili odlaže u situacijama kada se proceni da bi anestezija više naškodila pacijentu nego što bi operacija pomogla. U svim ostalim slučajevima preporučuje se operativno lečenje ingvinalne hernije da bi se izbeglo nastajanje komplikacija.
Uzroci preponske kile
Ponekad se dešava da je nemoguće odrediti uzrok nastanka preponske kile. Poznati uzroci su najčešće povećan pritisak u trbušnoj duplji, slabe tačke u mišićnom zidu abdomena, često podizanje ili dugotrajno nošenje teških predmeta, prekomerna težina, naprezanje prilikom pražnjenja creva, hronični kašalj, trudnoća.
Kod velikog broja pacijenata već pri rođenju javlja se slabost trbušnog zida koja pre ili kasnije dovodi do nastanka preponske kile. Kod ostalih ljudi ingvinalna hernija se razvije kasnije u životu, kada trbušni mišići oslabe zbog starosti, trudnoće, gojaznosti, napornih fizičkih aktivnosti kod aktivnih sportista ili fizičkih radnika, naprezanja prilikom pražnjenja creva pri dugotrajnom zatvoru ili hroničnog kašlja kod pušača. Procenjuje se da je kod čak osamdeset procenata pacijenata sa preponskom kilom slabost trbušnog zida urođena, odnosno nasleđena.
Kod muškaraca je veća verovatnoća da će imati urođenu slabost trbušnih mišića uz ingvinalni kanal zbog prenatalnog razvoja njihovih polnih organa. Kod muških beba testisi se prvo formiraju u trbušnoj duplji, da bi se kasnije spustili do skrotuma kroz ingvinalni kanal. Ubrzo po rođenju, ingvinalni kanal se skoro u potpunosti zatvori, tako da ostavi dovoljno prostora samo za semene kanale, ali ne i dovoljno da bi testisi mogli da se vrate nazad u područje trbušne duplje. Ponekad se kod nekih beba desi da se ingvinalni kanali ne zatvore dovoljno, što odmah po rođenju ili kasnije tokom života može dovesti do nastanka preponske kile. Kod ženskih beba to se dešava mnogo ređe, jer se kod njih ingvinalni kanal dosta ranije zatvara.
Slabosti trbušnog zida mogu se javiti i kasnije tokom života, posebno nakon mehaničkog delovanja kao što su povrede ili hirurški zahvati u predelu abdomena. Čak i kod ljudi kod kojih su trbušni mišići zdravi i celoviti, ingvinalnu herniju može izazvati bilo kakav povećan pritisak u trbušnoj duplji. To se najčešće događa u trudnoći, kod povećane telesne težine, prilikom fizičkih napora i naprezanja zbog kašljanja ili pražnjenja creva.
Simptomi preponske kile
Nekad ingvinalna hernija ne daje nikakve simptome. Dugo može ostati neprimećena, dok je lekari ne otkriju na rutinskom pregledu. Međutim, u većini slučajeva pacijenti je sami prepoznaju, jer se može videti stvaranje izbočine, a vrlo često su prisutni i bol ili osećaj pritiska. Oticanje ili izbočine mogu biti vidljivi bilo gde u preponskom delu , sa obeju strana stidne kosti, kao i u predelu testisa kod muškaraca. U istom području moguće je osetiti bol, pritisak ili samo neodređen osećaj nelagode ili slabosti. Karakteristično je da su svi simptomi izraženiji prilikom naprezanja, pa čak i samo stajanja, dok se u periodu mirovanja ili ležanja gotovo u potpunosti povlače.
Vrste preponske kile
Ingvinalna hernija može biti indirektna ili direktna. Indirektna ingvinalna hernija nastaje zbog urođene slabosti ingvinalnog kanala i javlja se bilo kad tokom života. Otkriva se već na rođenju kod jednog od sto dečaka i locirana je iznad prepone, u blizini stidne regije. Često se spušta u skrotum.
Ponekad je prisutna na obema stranama i tada se govori o obostranoj ili bilateralnoj kili. Indirektni tip je dosta češći. Direktna ingvinalna hernija je posledica slabljenja zadnjeg zida ingvinalnog kanala i uglavnom se javlja kod starijih pacijenata jer prednji trbušni zid, koji je prirodno tanak, slabi sa starošću. Ona se retko spušta u skrotum.
Tip kile se definiše na osnovu odnosa sa epigatričnim krvnim sudovima. Indirektna kila nastaje kad dođe do protruzije kroz unutrašnji preponski prsten (anulus inguinalis profundus) koji se nalazi bočno od epigatričnih krvnih sudova. Ova kila prolazi celom dužinom preponskog kanala. Direktna kila se nalazi (medijalno) ka unutra od pomenutih krvnih sudova, što znači da se nalazi ispod spoljnjeg preponskog prstena (anulus inguinalis superficialis). Oba tipa hernije se nalaze na istom mestu, ali nastaju na različite načine. Oba tipa izgledaju vrlo slično (kao ispupčenje u preponi) i nekad je teško otkriti o kom se obliku radi.
Lečenje ingvinalne hernije
Preponska kila se leči isključivo hirurški. Ukoliko je ingvinalna hernija mala i ne izaziva bol, lekari ponekad odlože operaciju na izvesno vreme. Ali ako izaziva bol ili kilni kanal počne da se proširuje, što se manifestuje povećanjem izbočine, preporučuje se hirurško zbrinjavanje u što kraćem periodu.
Posebno u slučajevima ukleštenja, gde je neophodno obaviti operaciju unutar perioda od svega nekoliko sati. U suprotnom može doći do teških komplikacija, pa čak i smrtnog ishoda.
Ukleštenje preponske kile nastaje kada se skupe mišići oko otvora gde se nalazi kilna kesa, odnosno deo koji je izvirivao između mišića. U tom slučaju obično je bol prvi znak da se pacijent javi u medicinsku ustanovu. Tada kila više ne može da se vrati u prvobitni položaj ni u stanju mirovanja, pa čak ni mehaničkim delovanjem na nju. Ubrzo nastaje zastoj varenja što pacijenti primete kao izostanak stolice i gasova, a bol počinje da se širi po predelu celog abdomena. U toj fazi život pacijenta je već ozbiljno ugrožen i ostaje još jako malo vremena za operativni zahvat.
Ingvinalna hernija može biti prisutna celog života a da se nikada ne uklešti, što znači da ne treba uvek i nužno žuriti sa operacijom. U svakom slučaju, vrlo je važno redovno pratiti preponske kile i prepustiti odluku lekarima koji će na kontrolnim pregledima proceniti da li potrebno izvršiti hirurški zahvat i u kom vremenskom periodu. U evropskim zemljama u proseku prođe tri i po godine od dijagnostifikovanja ingvinalne hernije do operativnog zahvata.
Operacija je rutinska i to je ujedno najčešće izvođeni operativni zahvat. Ukoliko je kila malih dmenzija, ne stvara dodatne probleme i ne izaziva bol, lekari mogu preporučiti čekanje uz mirovanje. Ako se javi bol ili kila počne da se povećava, pristupa se operativnom zahvatu da bi se izbeglo nastajanje komplikacija. Sadržaj kilne kese može i da se uklešti (inkarceracija), što je hitno stanje. U tom slučaju pokušava se repozicija mehaničkim delovanjem.
Ukoliko ne uspe manuelno vraćanje sadržaja kilne kese u trbušnu duplju, pristupa se operativnom zahvatu u što kraćem roku da bi se izbeglo trajno propadanje zahvaćenog organa usled nedovoljne vaskularizacije (prokrvljenosti). Sadržaj kilne kese može biti tanko ili debelo crevo, trbušna maramica, slepo crevo, jajnik. Ako se sadržaj kilne kese ne može reponirati, pa creva u nekom vremenskom periodu budu nedovoljno snabdevena krvlju, može doći do gangrene creva. Može doći i do ileusa (zapetljanih creva) ili do zastoja rada creva zbog spoljnog pritiska kilnog prstena. Kod osoba ženskog pola, jajnik može biti ugrožen, pa čak i izgubiti svoju funkciju, ako ostane neko vreme bez protoka krvi. Kod ingvinalne hernije bol je čest simptom, mada nije naglašen, osim kad dođe do ukleštenja. Ovo je indikacija za hitnu operaciju koja nosi veći operativni rizik od elektivne operacije (planirana operacija sa pripremom bolesnika).
U izuzetnim slučajevima, ako se kilna kesa ne odstrani dovoljno visoko ili se ne postavi dovoljno velika mrežica, može doći do recidiva (ponovno pojavljivanje kile), što je indikacija za još jedan hirurški zahvat. Takođe, moguće je da se nakon uspešno obavljene operacije i oporavka, hernija pojavi na drugom mestu (na primer sa druge strane), što opet zahteva novo hirurško lečenje.
Operativni zahvat može biti tenzijski, beztenzijski ili laparoskopski. Beztenzijske i laparoskopske operacije izvode se uz pomoć sintetičkog materijala napravljenog u obliku mrežice. Ove sterilne hirurške mrežice mogu biti sačinjene od neresorptivnih materijala (goroteks, poliprpopilen), resorptivnih ili kombinovanih materijala. Mrežice su gipke, meke, fleksibilne i prilagodljive telesnim pokretima a istovremeno dovoljno čvrste da odmah nakon ugradnje omogućuju povratak normalnim životnim aktivnostima uključujući i sport.
Moguće su mnoge varijante u obliku i veličini mrežica. One mogu biti u formi zakrpe koje idu ispod ili preko kilnog otvora ili u obliku čepa koji se postavlja direktno u otvor kile. Koriste se pri laparoskopskom operisanju kila, kao i u obe metode netenzionih operacija. Na osnovu anatomskog nalaza pacijenta određuje se koji će zahvat biti primenjen i koja će vrsta mrežica biti postavljena kod svakog pacijenta ponaosob.
Tenzijski zahvat radi se prevlačenjem okolnog tkiva preko kilnog otvora i ušivanjem nakon čega se stvara ožiljak koji sprečava povratak kile. Najpoznatije su hernioplastika po Bassiniju i Shouldiceu. Danas se rade samo kod mlađih pacijenata. Kod njih se ne postavljaju mrežice jer je nemoguće znati kako će se one ponašati kroz nekoliko decenija. Ovakav način rada ima veliki broj recidiva, čak do 15%. Postoperativni oporavak je teži i duži nego kod ostalih metoda, neophodno je strogo mirovanje u periodu od tri do šest meseci nakon operacije.
Lichtensteinova metoda je standardna beztenziona hirurška procedura koja se obavlja u lokalnoj anesteziji. Kroz rez dug oko 5cm najpre se zbrine sadržaj kilne kese a zatim se postavlja mrežica preko kilnog otvora. Prednost ovog zahvata je što se izvodi u lokalnoj anesteziji i pacijent se odmah nakon operacije vraća svakodnevnim aktivnostima. Povrat hernije nakon ove vrste zahvata je 4-7%.
Mesh tehnika je uspešna i jako efikasna metoda sa malim postoperativnim tegobama. Operacija se izvodi u lokalnoj anesteziji, sa malim rezom od oko 3cm. Kila se oslobađa i vraća u normalnu poziciju, nakon čega se iznutra pokriva mrežicom. Kao dodatno osiguranje, preko defekta se postavlja druga mrežica. Budući da nema tenzije mišića, mali je bol nakon zahvata. Bolesnik se odmah otpušta i vraća normalnom životu. U odnosu na sve druge tehnike, mogućnost povratka kile je zanemarljivo mala i iznosi 1-2%.
Laparoskopska operacija kile radi se u opštoj anesteziji. Laparoskop (optički instrument kojim se prati tok operativnog zahvata) i hirurški instrumenti uvode se u trbušnu duplju kroz četiri ili pet malih rezova načinjenih u području oko kile. Mrežica se postavlja preko defekta. Ova metoda se uglavnom koristi kod pacijenata koji imaju kilu sa obe strane. Postoperativna nelagodnost je relativno mala. Pacijenti se već istog ili sledećeg dana otpuštaju iz bolnice i nakon jedne do dve nedelje vraćaju svojim redovnim aktivnostima. Nedostatak ove procedure je što se izvodi u opštoj anesteziji i veća je mogućnost ozleđivanja unutrašnjih organa trbušne duplje. Mogućnost recidiva je znatno veća nego kod ostalih operativnih metoda i iznosi 10-11%.
Prevencija
U savremenoj medicini praksa je da se problem rešava dok je još relativno mali kod svih oboljenja, pa tako i kod preponske kile. Tada se primenjuju manje agresivni tretmani, oporavak je lakši i kraće traje i umanjuju se šanse da dođe do komplikacija. U slučaju ingvinalne hernije najčešća komplikacija je ukleštenje koje može dovesti do odumiranja organa, infekcije, pa čak i sepse koja može biti fatalna po bolesnika. Zbog toga se preporučuje praćenje kada je hernija već dijagnostifikovana i blagovremeno planiranje operativnog zahvata.
Kod pacijenata koji imaju nasledne sklonosti ka pojavi bruha, radi se na sprečavanju da dođe do defekta zdravim načinom života. Smanjenje gojaznosti i redovna fizička aktivnost obezbeđuju očuvanje mišića trbušnog zida i usporavaju degeneraciju mišića koja dolazi sa godinama. Zdrava i uravnotežena ishrana, osim što sprečava nastajanje gojaznosti, omogućuje i redovno pražnjenje creva.
Prestanak pušenja i blagovremeno saniranje respiratornih infekcija umanjuju rizik od hroničnog kašlja. Redovni odlasci urologu su bitni da bi se otklonili uzroci otežanog mokrenja i naročito se preporučuju muškarcima nakon navršenih 45 godina radi kontrole prostate.