Otrovne i jestive gljive – evo koje pečurke smete jesti a koje ne

Gljive ili pečurke, kako se u narodu češće nazivaju, predstavljaju heterotrofne organizme, koji su po mnogo čemu specifični i koji se ne mogu svrstati ni u carstvo biljaka ni u carstvo životinja.

Naime, gljive u svom prirodnom sastavu ne sadrže hlorofil i samim tim ne obavljaju fotosintezu, pa se ne mogu svrstati u carstvo biljaka, a sa druge strane ne poseduju sisteme organa, ne poseduju sposobnost kretanja, niti bilo koji drugi oblik sposobnosti koja je bliska životinjama, pa se ne mogu svrstati ni u carstvo životinja. Samim tim, gljive kao što smo već i napomenuli, predstavljaju jedno potpuno specifično i zasebno carstvo živih bića na zemlji, a to je carstvo gljiva.

U odnosu na način na koji se hrane i opstaju u prirodi, gljive ili pečurke, mogu se podeliti u tri kategorije i to su gljive simbionti, gljive saprobionti (one su takođe poznate i kao gljive razlagači) i gljive paraziti. Gljive simbionti, hrane se procesom apsorpcije vode koju crpe iz prirode, a koja u svom sastavu sadrži nutritivne lemente koji su ovoj vrsti gljiva neophodne za opstanak. Ove gljive, rastu, tačnije opstaju u zajednicama sa brojnim biljnim vrstama i imaju važnu ulogu za opstanak tih biljnih vrsta jer biljke preko svog korenog sistema, takođe crpe vodu koju gljive simbionti u njihovoj neposrednoj blizini apsorbuju.

Gljive saprobionti, hrane se tako što razlažu otpadne delove biljaka (opalo lišće, opale latice i slično), crpeći iz njih hranljive supstance. Naučnici procenjuju da je značaj postojanja ove vrste gljiva toliko veliki, da se zapravo odražava na očuvanje sposobnosti opstanka biljaka u prirodi (posebno u šumama). Naime, kada gljive saprobionti ne bi postojale i kada ne bi razlagale otpadne delove biljaka, otpadnih delova biljaka bi ubrzo bilo toliko, da bi njihova količina “ugušila” vitalne i zdrave delove biljaka. Samim tim, biljke bi ostale bez mogućnosti preživljavanja (ne bi mogle da se hrane niti da se razmnožavaju) i počele bi masovno najpre da venu, a onda i da izumiru.

Gljive paraziti, hrane se uz pomoć hifa koje se definišu kao mali kanalići kroz koje gljive crpe hranljive materije iz živih ili iz neživih organskih materija. Gljive paraziti, opstaju tako što se doslovno prikače na domaćina i na njemu parazitiraju. Gljive paraziti, mogu se naći na drugim vrstama gljiva, na biljkama, na životinjama, a često i na ljudima (takve gljive paraziti, zapravo su izazivači gljivičnih infekcija).

Nauka koja se bavi izučavanjem gljiva, naziva se mikologija i stručnjaci iz te oblasti nauke, procenili su da na našoj planeti postoji čak oko milion različitih vrsta gljiva. Međutim, tek oko deset procenata od tog broja, tačnije oko sto hiljada gljiva je ispitano.

Ono što je važno napomenuti kada je u pitanju stanište gljiva, jeste da gljive opstaju u doslovno svim nivoima i u doslovno svim uslovima životne sredine. Naime gljive opstaju na površini zemlje, ali i u unutrašnjosti zemlje, kao i u vodi i u vazduhu. Dokazano je da postoji nešto više od dvadeset različitih vrsta gljiva, koje opstaju čak i u ekstremnim prirodnim uslovima, kakvi su uslovi na području pustinje Sahara. Taj podatak, potvrđuje činjenicu da su neke vrste gljiva otporne na izuzetno visoku temperaturu vazduha i na izuzetno nizak nivo vlage.

Isto tako, postoje i vrste gljiva koje uspešno opstaju u uslovima izuzetno hladnog vazduha i u uslovima visoko izražene vlažnosti. Pritom, ne opstaju sve vrste gljiva u svim nivoima i u svim uslovima životne sredine.

Na osnovu informacija koje su dostupne kroz više različitih izvora, ustanovljena je činjenica da se gljive u ljudskoj ishrani koriste već više hiljada godina. Naime, stari Egipćani, Vavilonci, ali i starosedeoci američkog kontinenta, Indijanci, bili su prvi koji su u okvire svoje ishrane uvrstili upotrebu gljiva. Drevni filozofi, obroke pripremljene od gljiva, smatrali su carskim obrocima, a čak su takve obroke nazivali i hranom bogova. Narodi istočnih civilizacija, Kinezi i Japanci recimo, takođe su pre više hiljada godina konzumirali gljive.

loading...

Kada je reč o konzumiranju gljiva, važno je napomenuti činjenicu koja je svakako svima već poznata, a to je da nisu sve gljive prilagodljive ljudskoj ishrani, to jest da nisu sve gljive jestive.

Kroz sadržaj teksta koji je pred vama, otkrićemo vam koje su to vrste gljiva koje rastu na našim prostorima otrovne, a koje su jestive.

Otrovne gljive

U prirodi, nalazi se ogroman broj različitih vrasta gljiva koje su otrovne i koje samim tim nisu prilagođene za ljudsku upotrebu. Takve vrste gljiva, značajno su brojnije u odnosu na jestive vrste gljiva i tu informaciju treba da imate na umu uvek, a posebno onda kada se odlučite da se recimo upustite u potragu za jestivim gljivama i u berbu gljiva.

Naime, berbu gljiva koje će kasnije biti upotrebljene u ljudskoj ishrani, mora da obavlja isključivo osoba koja je u toj oblasti stručna i koja je vrhunski dobar poznavalac gljiva.

Razlog više za to jeste činjenica da su brojne vrste otrovnih gljiva na osnovu oblika, boje, dimenzija i uopšteno izgleda jako slične jestivim vrstama gljiva.

Otrovne gljive, sadrže različite supstance, koje kada dospeju u ljudski organizam izazivaju trovanje.

Trovanje otrovnim gljivama, može biti izraženo kroz stomačne probleme, dijareju, povraćanje i kroz znojenje, ali i kroz zastrašujuće halucinacije, pa čak i kroz nastanak i razvoj stanja koja se mogu završiti nažalost smrtnim ishodom.

Neke od najčešće zastupljenih vrsta otrovnih gljiva kod nas su:

– Ludara: Gljiva ludara, pripada porodici “Boletaceae” i predstavlja najveću vrstu otrovnih gljiva na našim prostorima i jednu od najvećih otrovnih gljiva na prostorima čitavog evropskog kontinenta. Naime, prečnik ove gljive, retko je manji od pet centimetara, a može dostići obim i od čak trideset centimetara. Visina ove gljive, kreće se od pet do oko dvanaest centimetara. Osim po navedenim dimenzijama, ovu vrstu otrovne gljive možete poznati po crvenoj dršci i po belom šeširu. Meso ove gljive je beličasto žućkasto, ali kada odstoji izloženo uticaju vazduha, postepeno postaje plavičasto.
Još jedna u nizu osobina po kojima možete prepoznati ovu vrstu gljive, jeste njen neprijatan miris koji se oslobađa nakon njenog zasecanja ili kidanja. Ova vrsta gljive, raste u šumama i to najčešće ispod stabla breze ili hrasta.

– Bljuvara: Gljiva bljuvara, pripada porodici “Russula”. Prečnik ove gljive, tačnije prečnik njenog šešira, kreće se u rasponu od pet do deset centimetara i isto toliko dostiže i visina njene drške. Obim drške, nije značajno naglašen i može dostići najviše dva centimetra. Ono po čemu možete prepoznati ovu vrstu otrovne gljive, jeste crveni šešir i bela drška na kojoj se ponekad, mada ne uvek mogu uočiti crvene tačkice.
Gljiva bljuvara, raste u šumama ili na travnatim područjima u blizini šuma i to najčešće na mestima površinama zemljišta koja su dobro snabdevena vodom. Kao što njen naziv kaže, gljiva bljuvara izaziva trovanje koje je propraćeno mučninom i intenzivnim povraćanjem.

– Muhara: Gljiva muhara, pripada porodici “Amanitaceae”. Ova vrsta otrovne gljive, najlakše se prepoznaje u prirodi i to po raskošnom izgledu koji je definisan kroz jarko crveni šešir, koji je prošaran belim tufnicama i kroz belu dršku. Gljiva muhara, raste u mešovitim i u brezinim šumama, ali se neretko može naći i na površinama sunčanih padina. Postoje podaci o tome, da su pojedine podvrste gljive muhare jestive, da rastu na prostorima Rusije i da se kao takve koriste u ljudskoj ishrani. Međutim, takve informacije, nisu provrene, pa samim tim ni pouzdane, a ono što se sa sigurnošću zna, jeste da jestive podvrste gljive muhare ne rastu na našim prostorima.

– Pupavka: Gljiva pupavka, kao i prethodno opisana vrsta gljiva pripada porodici “Amanitaceae”. Postoji više različitih vrsta pupavke, kao što su bela pupavka, žuta pupavka ili zelena pupavka. Ova vrsta otrovnih gljiva, a posebno zelena pupavka, dokazano je jedna od najotrovnijih vrsta gljiva i to ne samo kod nas, nego i na prostorima čitavog evropskog kontinenta, pa i šire. Naime, trovanje zelenom pupavkom u sto procenata slučajeva, završava se na žalost smrtnim ishodom. Samo jedan šešir zelene pupavke, može da otruje i da usmrti čak tri odrasle osobe. Ostale vrste pupavki, kao što su žuta ili bela pupavka, sadrže nešto manju količinu otrovnih supstanci, ali takođe izazivaju trovanje i takođe mogu osobu koja ih je konzumirala da dovedu u životno ugrožavajući položaj. Ono što posebno treba imati na umu kada je u pitanju gljiva pupavka, jeste da kada se pogleda odozgo, ona vrlo često izgleda identično kao šumski šampinjon koji predstavlja vrstu jestivih gljiva. Ono po čemu se pupavka može razlikovati od šumskog šampinjona, jesu resice, tačnije boja resica koje se nalaze ispod šešira. Naime, resice kod pupavke, uvek su bele boje, bez obzira na starost gljive, dok su resice kod šumskog šampinjona u ranoj fazi sazrevanja gljive rozikaste, a onda kako gljiva sazreva postaju sve tamnije i na kraju postižu nijansu čokolade. Gljiva pupavka, vrlo je često rasprostranjena u prirodi i raste kako u listopadnim, tako i u zimzelenim šumama.

Jestive gljive

Jestive gljive, tačnije njihova zastupljenost u ljudskoj ishrani, preporučuje se iz više razloga, a posebno u cilju snabdevanja organizma značajnim količinama korisnih nutritivnih elemenata kao što su: vitamin A, vitamin B, vitamin C, vitamin K, zatim proteini, biljne masti, ergosterol i minerali kao što su magnezijum, kalijum, fosfor, natrijum, kalcijum i gvožđe.

Najčešće rasprostranjene vrste jestivih gljiva na našim prostorima su:

– Šumski šampinjon: Gljiva šumski šampinjon, vrlo često se u narodu naziva i rudnjača ili poljski šampinjon. Ova vrsta gljive, pripada porodici “Agaricaceae”. U prirodi, ovu vrstu gljive možete prepoznati po belom šeširu ispod kojeg se nalaze rese koje su u ranoj fazi razvoja gljive rozikaste, a koje kasnije postaju sve tamnije i poprimaju nijansu čokolade. Drška ove vrste gljive, takođe je bela. Prečnik šešira šumskog šampinjona, kreće se u rasponu od pet do dvanaest centimetara, a visina ove gljive, može dostići od tri do oko osam centimetara. Šumski šampion je vrlo rasprostranjena vrsta gljive i može se naći gotovo svuda u prirodi, pa čak i u baštama i u voćnjacima.

– Sunčica: Gljiva sunčica, takođe pripada porodici “Agaricacea”. Ova vrsta gljive, često se naziva i prstenka, srndać ili kozarka. Ono što karakteriše ovu vrstu gljive, jesu vrlo naglašene dimenzije. Naime, prečnik šešira sunčice, može dostići čak trideset centimetara, a retko je manji od deset centimetara. Visina gljive, može dostići čak četrdeset centimetara, a retko je manja od dvadeset centimetara. Boja šešira gljive sunčica je svetlo smeđa do sivkasto smeđa, a struktura površine šešira je ljuspasta. Drška je tanka u odnosu na šešir. Gljiva sunčica raste na osunčanim padinama i na livadama, a može se naći i u šumama.

– Lisičarka: Gljiva lisičarka, pripada porodici “Cantharellus”. Ova vrsta gljive, vrlo je specifičnog izgleda i lako se može uočiti u prirodi. Naime, šešir lisičarke je nepravilnog oblika i podseća na nepravilno oblikovane latice cveća, boje je pčelinjeg voska i može da dostigne širinu od tri do dvanaest centimetara. Drška ove gljive je takođe boje pčelinjeg voska i može biti tek nešto svetlija u odnosu na šešir. Površina cele gljive je suva na dodir, a njena unutrašnjost, kada se gljiva raseče ili pokida, oslobađa vrlo prijatan miris koji po mišljenju mnogih podseća na miris voća. Gljiva lisičarka raste u zimzelenim i u listopadnim šumama i to najčešče u neposrednoj blizini površinskog dela korenja drveća kao što su jele ili hrastovi.

– Smrčak: Gljiva smrčak, pripada porodici “Morchellaceae”. Ono što je o ovoj vrsti gljive najbitnije znati, jeste da je ona uslovno jestiva, što znači da se bezbedno može konzumirati isključivo ukoliko je pravilno termički obrađena. U protivnom, u sirovom stanju, ova gljiva sadrži određenu količinu otrova koji mogu narušiti zdravlje ljudi. Gljivu smrčak, možete prepoznati po vrlo specifičnom izgledu šešira koji ima ispravan i nepravilan oblik i koji asocira na pčelinje saće. Drška smrčka je kratka i gotovo da se i ne vidi kada se gljiva posmatra odozgo. Smrčak raste u šumama, mada se do duše vrlo retko može naći i na livadama.

– Vrganj: Gljiva vrganj, pripada porodici “Boletaceae”. Ova vrsta gljive, prepoznatljiva je po vrlo raskošnom izgledu koji bi se mogao definisati kao masivan. Naime, drška ove gljive ima značajno izražen obim moji je širi na dnu, a uži na vrhu neposredno ispod šešira. Šešir vrganja je takođe masivan i ima oblik polukruga koji je sa gornje, odnosno površinske strane smeđ, a sa donje strane, na kojoj se nalaze resice beo. Boja drške je bela, ali se neposredno ispod površine šešira, tačnije na njenom vrhu, mogu uočiti smeđe, nepravilno raspoređene šare. Gljiva vrganj raste u šumama i najčešće se može nači nakon kiše, “sakrivena” ispod lišća ili ispod iglica četinarskog drveća. Ova vrsta gljive, tačnije njeno meso, izuzetno je cenjeno na tržištu.

– Tartuf: Gljiva tartuf, pripada porodici ” Tuberaceae”. Ova gljiva, predstavlja na tržištu najcenjeniju i samim tim najskuplju vrstu gljiva. Postoje beli tartufi i crni tartufi i obe vrste, rastu ispod površine zemlje u neposrednoj blizini korena drveća i to na dubini od oko deset do trideset centimetara. Struktura tartufa je reljefasta i svaka gljiva je nepravilnog oblika i različitih dimenzija. Crni tartufi, vizuelno podsećaju na ugalj. U proces traženja tartufa u prirodi, najčešće se uključuju specijalno obučeni psi koji oslanjajući se na čulo njuha pronalaze ove gljive.

Ono što je neophodno da znate o bilo kojoj vrsti jestivih gljiva, jeste da njih nikada ne treba brati na mestu na kojem paralelno rastu i otrovne gljive.

Naime, sastojci koji su sadržani u otrovnim gljivama u prirodi se lako mogu preneti na jestive gljive i na taj način i jestive gljive mogu postati otrovne.

Zato, ponovićemo još jednom, jestive gljive berite isključivo na mestima, na kojima jasno možete da uočite da nema prisustva otrovnih gljiva.

Sponzorisano:

loading...
Loading...

Još zanimljivog sadržaja: