Strah i anksioznost postali su toliko česta pojava u savremeno doba, da su se neprimetno uvukli u našu svakodnevicu, u naš socijalni život i u naše svakodnevne aktivnosti. Oni tako umnogome utiču i na naše zdravlje, zato često imamo veoma veliku potrebu i želju da ih se oslobodimo. Za to nam je obično neophodna stručna pomoć i često te terapije znaju da budu i veoma iscrpljujuće.
U osnovi svega jeste zapravo princip kako da naučite da kontrolišete svoje strahove, tj da ih prevaziđete. Ukoliko pokušate da ih pobedite, tako ćete pobediti sami sebe, jer su strahovi deo vas, te ćete iznova biti u problemu, ali prevazići strah je nešto sasvim drugo. Strahovi se mogu javiti iz raznih razloga, tj razne životne situacije, realne ili nerealne, mogu provocirati strah. To mogu biti strah od porođaja, strah od zubara, strah od samoće ili pak strah od vezivanja i slično.
Strah se smatra najvećim ljudskim neprijateljem, tj neprijateljem ljuskog uspeha. No, retki su ljudi koji će priznati da imaju strah, ali se smatra da, ako ga prevaziđete, sve je moguće, tj nebo je vaša granica.
Anksioznost je bezrazložno osećanje straha, brige i uznemirenosti i jedna je od najčešćih smetnji u psihijatriji. Ta osećanja javljaju se kao posledica nemoći da se suočimo sa nekim problemima koji nam i nisu u potpunosti jasni. Ono što je takođe bitno jeste napraviti razliku između straha koji je normalan, koji se javlja kada postoji realna i objektivna opasnost po osobu, dok je anksioznost patološki strah.
Šta je strah?
Strah jeste osećaj koji je svaki čovek osetio makar jednom u životu. Strah na čoveka deluje tako što mu može pomoći ili mu odmoći, može ga ubiti ili spasiti, izvući iz očaja ili ga dodatno baciti u isti. Sa gledišta psihologije strah jeste prirodna reakcija i odgovor na kakvu zamišljenu ili stvarnu situaciju koja može na neki način da nas ugrozi, da ugrozi naše zdravlje, naše ideje, integritet, udobnost i lagodnost koju imamo u životu i slično.
Smatra se da je se u osnovi straha zapravo nalazi osećaj neizvesnosti. Ono što nas plaši jeste neznanje ili nemogućnost da se nešto predpostavi. To svakako ima logike jer se iza te neizvesnosti može kriti i kakva opasnost po nas, koja može ugroziti nas same ili naše bližnje. Ukoliko je umeren, strah može biti sasvim normalna pojava i neophodno osećanje.
Čovek na strah reaguje na različite načine, a sve u cilju samoočuvanja, jer se smatra da je cilj straha, isto kao i bola, očuvanje života. Strah se često i javlja u kombinaciji sa bolom i tako nas upozorava da nešto nije u redu sa nama, tj sa našim organizmom. Tako, on uspeva i da nam na izvestan način spase život. Istu takvu funkciju zaštite kao bol, ima i strah, koji nas primorava da reagujemo, jer smo upozoreni na potencijalnu opasnost.
O strahu su pričali brojni filozofi i to kao o uznemirenosti duše pri pomisli na neko buduće zlo koje se može na nas obrušiti. To je, kako oni smatraju, i opasnost na koju se misli i pre nego što je ona nastala, kao i trepet srca koje tuguje i drhti zbog nekih budućih događaja. Smatra se i da se strah javlja u onim situacijama kada nam nedostaje kakva neophodna informacija, te da nas pouzdane informacije, tačna prognoza, predvidljivost situacije, oslobađaju straha. Ako se u nekoj situaciji bolje snađemo, i što se više i bolje u njoj snalazimo, strah će biti manji. Ukoliko sebi predstavimo na neki način i približimo neke situacije koje nas čekaju u budućnosti, strah će možda biti manji, dok što je veća neizvesnost, strah je veći.
Strah od mraka – niktofobija
Ako bismo naveli primer za strah od mraka i pokušali da objasnimo zašto do njaga dolazi, navešćemo jednu životnu situaciju u kojoj se možemo naći. Na primer, ukoliko šetamo šumom po danu, mi jasno vidimo sve, lako se orijentišemo, i situacija u kojoj se nalazimo je relativno predvidiva. Ipak, ukoliko bismo se u istoj toj šumi našli noću, mi osećamo strah, pa se postavlja pitanje zbog čega. To je zbog toga što se u toj situaciji javlja neizvesnost. Mi gubimo kontrolu nad situacijom i postoji mogućnost na kakve neočekivane situacije.
Deca su ta koja se često plaše mraka, odnosno plaše se onoga što iz mraka vreba. Taj strah javlja se u periodu kada deca imaju dve ili tri godine, kada su sklona fantaziji i teško razlikuju svet mašte od sveta jave. Ono što je u tom trenutku neophodno jeste saznati od deteta šta je uzrok njegovog straha u mraku. Potom je potrebno uveriti ga da je uvek neko od odraslih u njegovoj blizini, ili mu pak nabaviti kakvog plišanog čuvara. Taj čuvar može i da svetli i da pušta kakve umirujuće zvuke, pa je detetu odlazak na spavanje umnogome olakšan.
U ovom slučaju moramo napraviti i razliku između racionalnog straha koji se javlja u mraku, a o kome smo govorili na početku ovog odeljka, koji je normalan, pa nam često i spašava život, i iracionalnog straha koji zapravo predstavlja veliki problem i patološko stanje, a osobito kod odraslih ljudi, i to do te mere da može da ih u potpunosti parališe, što, ukoliko se osoba nađe u mraku na nebezbednom mestu, zna da bude veoma opasno.
Strah od ljudi – agorafobija
Bojazan od nekih ljudi javlja se zbog toga što ponekad ne znamo šta od njih možemo da očekujemo. Ponekad, kada nam je na primer potrebna kakva informacija, lakše nam je da pitamo kakvu poznatu osobu da nas uputi u to, dok od nepoznate osobe ne bismo mogli da znamo šta možemo da očekujemo. To bi mogao biti jedan od primera racionalnog straha, zbog čega nam se javlja i zbog čega imamo strah od ljudi.
Naravno, u domenu psihijatrije postoje i razni panični poremećaji koji obuhvataju strah od otvorenog prostora, trgova i mase, a koji se leče na specifičan način, psihoterapijom i odgovarajućim medikamentima. Upravo se ti poremećaji nazivaju agorafobijom i predstavljaju iracionalne strahove. Ove osobe plaše se da same izađu na ulicu, plaše se širokog, otvorenog prostora, i obično sa sobom vode pratnju kada izlaze van.
Strah od smrti – tanatofobija
Strah od smrti naziva se još i tanatofobija i može se javiti kod svakog čoveka u određenom životnom dobu. Smatra se čak da se ovaj strah javlja češće kod mlađih osoba nego kod starijih, koji su smrti i bliže. Ovaj pojam javlja se u samom detinjstvu i sa njim se upoznaju deca, te tako opstaje kao kakva „trauma“ koja prati čoveka kroz čitav život. Ono što ljude najviše plaši jeste strah od toga kako će se to dogoditi, da li će ljude boleti taj period, da li će bolovati pre toga ili će se to dogoditi naglo, gde ide naša duša nakon toga i slično.
Ovakav strah je normalno da postoji kod ljudi u vidu kakve neizvesnosti koja je potisnuta i ne ispoljava uticaj na život, međutim, u sklopu tanatofobije ovde se javlja svakodnevna anksioznost koja u potpunosti ometa normalnu svakodnevicu pacijenta. Pri tom se može javiti i strah od hroničnih bolesti, obično neizlečivih, a osobito simptomi mogu biti prenaglašeni ako se desi smrt ili bolest neke bliske osobe. Tako će ti ljudi izbegavati sahrane, tematiku o bolestima i smrti, bolnice, dakle sve ono što može da podstakne njihove strahove.
S tim u vezi može se javiti i strah od bolesti – hipohondrija. Osobe koje su hipohondri ne plaše se samo hroničnih i ozbiljnijih bolesti, već svake situacije, ili i onog najmanjeg oboljenja koje je dovelo do poremećaja zdravlja, jer misle da ih ono može koštati života. Takođe, ono što je za njih karakteristično jeste da će i neki bezazlen simptom koji se javlja kao normalan odgovor organizma na neku akciju (npr češće lupanje srca ukoliko je osoba sportista ili trči), ovi ljudi povezati sa bolešću i hrliti lekaru. Pri tom, hipohondri lekaru najčešće dolaze sa podužim spiskom „bolesti“ koje su najčešće bez osnova i zapravo i nisu bolesti u pravom smislu reči, već samo produkt njihove mašte i straha.
Strah od letenja – aerofobija
Ova fobije nije baš toliko česta i obično ne prelazi granice do te mere da može da naruši umnogome kvalitet našeg života. Ipak, ukoliko želimo negde da otputujemo, a znamo da bismo morali leteti avionom do te destinacije, situacija neće biti ni malo prijatna ukoliko patimo od ove vrste fobije. Zapravo, smatra se da je ovaj strah kombinacija više drugih strahova kakav je strah od visine (akrofobija), strah od zatvorenog prostora (klaustrofobija), strah od ljudi (agorafobija) i slično.
Osobe koje se bave proučavanjem ove fobije, podelili su ljude koji pate od ove vrste straha na one koji se plaše rušenja aviona usled pada i njegovog kvara, i na drugu grupu koju čine osobe koje imaju sve gore navedene fobije i plaše se svoje reakcije na boravak u avionu, druge ljude, zatvoren prostor, visinu i slično.
Kako nemate kontrolu nad letilicom i nemoćni ste u slučaju bilo kakvog lošeg scenarija, panika može da vodi u nastanak tahikardije, znojenja, mučnine, povraćanja, pa i do gušenja, grčenja mišića i histerije. U borbi protiv toga pomažu nam umnogome edukacija, metode vizuelizacije o mirnom i bezbrižnom letu, teranje loših misli, adekvatno disanje, pa i lekovi za smirenje ukoliko je to potrebno.
Strah od pauka – arahnofobija
Još jedan od relativno čestih strahova jeste i strah od pauka. Ovaj strah naziva se još i arahnofobija i češće je kod žena nego kod muškaraca, a obuhvata i strah od nekih drugih životinja kakve su, na primer, škorpije. Jedna je od najčešćih fobija i manifestuje se iracionalnim reakcijama na bilo šta što može da ima veze sa paukom. Mesto na kome se može javiti pauk, viđenje paukove mreže, pa čak i verno prikazan crtež pauka, mogu dovesti do toga da ove osobe dožive napad.
Simptomi anksioznih poremećaja
Simptomi koji se mogu javiti u trenutku paničnog napada jesu lupanje srca, tahikardija, znojenje, mučnina, crvenilo lica, otežan govor, drhtavica. Vremenom, ovi simptomi postaju sve učestaliji i intenzivniji. Ponekad, ove fobije mogu ometati normalan život i njegov kvalitet, dok ponekad mogu proći i bez značajnog efekta na kvalitet života.
Doživljaji straha mogu biti intenzivni i iznenadni, nastaju naglo i traju nekoliko minuta, a zatim se i spontano završavaju. Ovakav doživljaj straha opisuje se kao strah od smrti, srčanog napada, gušenja, ludila, i doživljaja potencijalne smrti.
Kako prevazići strah?
Postoje razne metode, kako životne filozofije i učenja, tako i razne psihološke i psihijatrijske metode za prevazilaženje straha, a mi ćemo vam u tekstu navesti neke od njih.
Postoji mišljenje da, ukoliko želite da pobedite strah, morate da cenite hrabrost više od sigurnosti. Ljudi svoju sigurnost i bezbednost cene danas više od bilo čega, te su tako u stanju i da trpe propale veze i brakove, torture na poslu, male sume novca i slično, a sve zarad neke sigurnosti koju imaju.
Ukoliko u ovom slučaju shvatite da je hrabrost da nešto promenite mnogo bolji izbor od sigurnosti koju imate i krenete da je primenjujete, rezultati će vas zapanjiti i bićete oduševljeni svojim iznenadnim napretkom.
Nadalje, većina strahova jeste deo naše podsvesti i često se mešaju sa razboritošću. Na primer, ako stojimo na semaforu na kome je upaljeno crveno svetlo, to ne znači da se mi plašimo da kroz njega prođemo, već da razmišljamo svojom glavom, tj da smo razboriti.
Ukoliko je razlog straha u našim rukama i možemo da ga se rešimo, tj da se suočimo sa njim, potrebno je uraditi to odmah, na primer pozvati neki broj telefona, izneti svoje mišljenje i slično. Ukoliko se plašite pak nečega što je van naše kontrole, na primer ukoliko postoji strah od potencijalnog zemljotresa, mora se razraditi plan kako bi se u tom trenutku postupilo i skupiti hrabrost da se to prevaziđe.
Smernice psihologa za preovladavanje straha i anksioznosti
Psiholozi Američke akademije za porodičnu psihoterapiju dali su neke od smernica uz pomoć kojih bi se osobe koje pate od poremećaja anksioznosti i preteranog bezrazložnog straha, njih mogle osloboditi. Neke od tih smernica su sledeće:
– Izdvojte oko pola sata da se kompletno fokusirate na sebe. U ambijentu u kome vlada mir i koji je prijatan po vas, pokušajte da kontrolišete svoju zabrinutost tako što ćete napraviti listu svih stvari koje je kod vas izazivaju. Polovina tih situacija nakon toga učiniće vam se bezrazložnim, dok za drugu polovinu porazmislite kako možete da rešite i videćete da svaki strah ima svoje rešenje;
– Često uzrok našeg trenutnog nezadovoljstva znaju da budu neki nerešeni problemi i situacije koje smo imali u prošlosti, te smo ih potisnuli. Zbog toga, preispitajmo sebe, da li smo u prošlosti uspevali da rešimo neke situacije koje su nas plašile, da li smo iz njih izlazili kao pobednici;
– Vežbajte. Relaksirajte svoje telo, svoje mišiće, a samim tim i svoj nervni sistem. Bavite se fizičkom aktivnošću ili makar šetajte određeni deo dana na svežem vazduhu. Vežbajte jogu, slušajte muziku i onda kada ste van svog doma. Bilo da osetite i najmanju neizvesnost odmah primenite metode relaksacije koje vam prijaju, udahnite i izdahnite duboko i tako dišite 5 minuta;
– Razgovarajte sa nekim stručnim licem ukoliko vam je neophodna pomoć. Ukoliko vam je potreban razgovor, probajte da se poverite svojim najbližim, porodici i prijateljima. Takođe, preskočite neko vreme gazirano, kafu, cigarete, alkohol i slično;
– Koristite tehnike abdominalnog disanja jer u slučaju napada panike dišemo površno i plitko. Ako dospete u napad panike probajte da dišete iz stomaka, duboko, da podižete dijafragmu. Zamislite takođe mesto gde se osećate sigurno i ugodno, vežbajte da se uzemljite i da stojite čvrsto na zemlji;
Terapija poremećaja kakvi su anksiozni poremećaji, zasniva se na psihoterapiji i medikamentima. Cilj svega jeste da se redukuju simptomi anksioznosti ili da se makar stave pod kontrolu. Od lekova se koriste inhibitori preuzimanja serotonina, antidepresivi, inhibitori monoaminooksidaze i benzodijazepini.
Od psihoterapijskih metoda koristi se kognitivno-bihejvioralni tretman kojim se simptomi panike stavljaju pod kontrolu, otklanjaju se pogrešna uverenja pacijenta i pacijenti se dodatno motivišu. Pacijenti se pri tom uče i tehnici kako da savladaju napad panike i anksioznosti, kao i da ne precenjuju opasnost od posledica napada.
Cilj je da pacijent ovlada simptomima anksioznosti. Tu spadaju i tehnike relaksacije, tehnike postepenog izlaganja situacijama koje provociraju anksioznost, metode jačanja samopouzdanja i slično.